,, NE BOJ SE, NISI SAM!'' (TIN UJEVIĆ)

Usamljenost. Ja to definiram kao stanje svijesti pri kojemu se osjećamo odvojeno od svijeta, izbačeno i pomalo neprilagođeno ovoj bešćutnoj sredini u kojoj živimo. Ali zašto? Zašto su ljudi usamljeni, bez obzira na sve veći rast populacije?
Sjećam se dobro djetinjstva. Budila bih se kad bi mi se prohtjelo. Najveći bi mi bio problem kada bih propustila jednu epizodu ,,Pokemona'' ili pak kad ne bih znala kako odjenuti Barbie. Tijekom odrastanja, sve se promijenilo. Usamljenost je usporedno s pubertetom samo uskočila na moja vrata. Sasvim se nepozvano ušuljala u moje tada još dječje snove. Neki bi dani prolazili kroz zabavu s prijateljima, a neki kroz usamljene sate moga postojanja. Tako sam se često zapitkivala o smislu. Taj je problem dovukao i ostale. Mučila me ponajviše smrt kada će moja usamljenost doseći vrhunac. Počela sam razmišljati o Bogu i tako su se pitanja samo nizala i nizala. Vjeru su mi uzdrmala nova saznanja, a ja sam se gušila u moru novih, ali sasvim beznačajnih informacija. Odlučila sam tome stati na kraj, shvativši da nisam jedina koja se osjeća ,,malo'' na našoj velikoj planeti. Znala sam, duboko u sebi, da i druge muči isti problem. Razvojem medija i društvenih mreža, ljudi su postali sve zatupljeniji i zatvoreniji prema svijetu koji ih okružuje. Tada mi se učinilo da ništa nije kao nekad i na trenutak sam shvatila vječno žaljenje ,,babica'' za dobrim starim vremenima. Svijet je toliko povezan, ali zapravo, kad nam je najviše potrebna podrška i riječ utjehe, nema nikoga da nam kaže: ,,Ne boj se, nisi sam!''
Ušavši u pubertet, bezbroj sam neispavanih noći provela u razmišljanju. Do dana današnjeg to je ostala moja ,,tradicija''. (Neki rješavaju križaljke, a ja jednostavno mozgam o životnim pitanjima). Mislim da sam sad u jednu ruku prerasla taj dio mog samotnjačkog života. Atomi snage su se vratili u moj nezaintresirani duh. Naučila sam uživati u malim sitnicama. Život se pretvorio u bezgraničnu glazbu, čiji me tonovi ispunjuju i otkrivaju mi nove svijetove. Zašto ljudi uostalom i ograničavaju svoj horizont?

02.02.2011. u 14:57 · Ostavi komentar (32) · Isprintaj · #

Sheena is a Punk Rocker

undefinedundefined
VELIKI Prasak

Pa da krenemo od tzv. Velikog Praska. Znači, dogodio se prije cca 13,7 milijardi godina.Pitam se tko si je tu brojku izvukao iz guzice? Zašto baš brojevi 1,3,7- tako su neparni, i tako odvratno kristijanoronaldovski.Fuj! No, obratimo pažnju na činjenicu da oni to NE mogu znat', zato što tad nije bilo nit' jeb*** Zemlje, Svemira, Čovjeka.Ničeg?!
Dobro,okej.Čak mogu i zanemarit' tu tvrdnju.Rulja je sigurno tražila i htjela znat kadd se Big Bang dogodio, te su znanstvenici "piknuli" brojku 13,7 zato što je to od dotičnog mr.dr.op.soc.med. datum rođenja, pa se moraju malo ulizivat'.Jebiga.
Ali zaboga otkud tvrdnje da je 5 milisekundi (wtf??) nakon Velikog Praska Svemir bio veličine (vejtforit) GREJPFRUTA.
Zbilja mislim da taj grejpfrut govori puno o toj teoriji.
(Neee, ma čini vam se, grejpfrut je sasvim normalna riječ, nadasve tako stručna.)

No dosta o Big Bangu. Ja sam ipak zaljubljenik u poeziju. Puca me slobodan stih, 20.st.,ljubav,snovi....Ma život je kompliciran.

(opet jedna bez naslova)

Ti si sanjar,
koji sanja
ledene obale Antartike.

Ti si sanjar,
koji sanja
topli smijeh Afrike.

Na brodu si, usamljen.
Diviš se, diviš, diviš,
a more te plaho hipnotizira.

Sjediš na palubi,
ne obazireš se na ljude,
ljudi su samo prolazne pojave.

Stvarnost je za tebe
duboko u oceanima,
pod teškim ledom.

Možda tu si
da bi pobjego'
od nje!

Možda tu si
da zaboraviš
podstanarski smrad!

Možda tu si
da pobjegneš od gladnog grada
i sitih glavonja!

Možda tu si
da sjedneš se u bar, naručiš piće,
i san utopiš u halucinaciji!

---------------------------------------------

I ja sam u tom baru,
na tom brodu,
i sviram klavir tamo negdje u kutu.

Ne obazirem se na dovike,
radim svoj posao, a melodija me nosi daleko,
daleko od zagušljivog vina.

Vidjeh te na palubi,
tamo,
gdje te se često može naći.

Hoću li ti prići,
i reči da te nadnaravno volim,
ili ću pustit' da te vrijeme odnese?

Ipak,
svi smo mi
samo prolazne pojave.

Tko zna?
Tko zna?
Tko zna?







Don't worry, I'm a ninja.
K.S.










15.10.2010. u 22:46 · Ostavi komentar (29) · Isprintaj · #

Povratak

Evo dugo nisam pisala.
Zbilja mi je žao jer volim ovaj blog.
Rekoh sebi dobar štos.
No, uglavnom o čemu bih mogla pisati.

Idem u srednju školu. Sad se osjećam kao neki baja -.- Nije loše.
I am free like a bird, još uvijek.
Pišem pjesme i pišem i pišem.Uživam u tome. Kad kiša mi lupka po prozoru.
Jučer sam se napila ko' budala. Kila i pol pive (naša interna fora za litru i pol) me dokrajčila. Al' nije bio tako loš dan. Mogla bih reči da sam se zaljubila.Jučer kad smo išli doma. Smrdljivi i pijani. Pijani i smrdljivi. Samo smo se odjednom zagrlili i tako hodali. Čitava vječnost. Ljubav, jebiga.
S pravopisom i gramatikom sam još na vi.
Moje ime je Anarhija!
Pa da vidimo napisah jednu pjesmu. Još je bez imena. Bezimena. Govori o čovjeku koji mi je zarobio srce. Ljubav, jebiga.

Hladno gleda na svijet,
ko' proliven hoda tišinom.

Ispada iz igre uz ovacije gomile,
al' njemu još je svejedno.

Pišem stihove na ledu,
na zimi,
njegov dah hladi zrak,
i opet hoda, on Zeus
polako, polako.

Kad spava, plamićak u očima
njegovim polako se budi.
Elektrošok. Elektrošok.

Slobodan leti prazninom,
al' gleda oko sebe
budnim okom.
Umjetnost u koraku,
stara jelka u pogledu.

Naslonjen na zid, u košulji sivoj.
Monoton je dan.
Vani prve pahulje, a u njemu
bude samo san.

Pojavila se ko' magla,
uz rano jutarnji čaj.

Pojavila se ko' princeza,
skidajuć' mokri kaput.

Blijeda, al' s osmjehom na licu,
usana promrzlih.
Naslonila se na onaj
zid.

Otresla je zadnju pahulju sa sebe,
kad je ugledala sjaj.
Da li je to sunce, ili možda
nečije razdragano srce?
Pogađaj!

Al' znaj, vidjela sam dvoje,
klizali su ledom.
Zagrljeni. Zaljubljeni.
U još mokrom kaputu
i sivoj košulji.

Vaša zaljubljena K.S. is back :*



26.09.2010. u 14:01 · Ostavi komentar (15) · Isprintaj · #

Moj grad na Savi, i njegov na Dunavu-dio 1.


Pa da vas upoznam malo s pričom.
Ovo je istinit (naglašavam) putopis koji sam pisala za školu, i ovdje će na blogu biti u dva dijela.


Jutro u Zagrebu. Nisam navikla na buku pa me buđenje uz policijsku sirenu pomalo iznenadilo. Zora, početak jeseni. Izašla sam na balkon. Zagrebački krovovi koje sam sad gledala, sa sedmog kata zgrade, doimali su se sićušno.Gledala sam razigrano lišće, u svim nijansama narančaste, kako poskakuje na blagom vjetru. Odjednom sam začula kumin glas. Već smo dobrano kasnile na vlak za Linz. Naime, išle smo u Linz, u posjet mom malome bratu u bolnicu.Zagreb je u trku izgledao izgledao tužno, monotono. Trčale smo najvećim dijelom uz Botanički vrt.Sjetila sam se sati i sati provedenih u njemu. Ah ta sjećanja, uvjek navru u krivo vrijeme. Nisam se uspjela ni osvrnuti oko sebe a već smo bili ispred hotela Esplanade. Krajičkom sam oka ugledala neke bogataše kako ulaze u nj.

Glavni kolodvor.Napokon sam se osjećala nekako sigurno.Čule smo glas gospođe koja govori: ,,Vlak za Linz kreće za 2. minute na peronu 3 kolosjeku 5." Sretne što nismo zakasnile, sjele smo u vlak. Dugo je trebalo da izađemo iz Zagreba. Krajolici su se iz sata u sat mijenjali, tek je pruga uvijek ostajala ista. Beskrajne su me tračnice vozile kroz Hrvatsko zagorje. Miris zrelih jabuka, nošen vjetrom ispunio je vagon.Gledala sam kroz prozor. Sunce je uprlo u ,,brege" i sada su izgledali neopisivo lijepo. Htjela sam iskčiti iz vlaka i satima se kotrljati kroz zelena brdašca i udoline.
Tu i tamo bismo prošli pored kojeg sela. Ciglane su se kućice nizale u nedogled do horizonta, iz kojeg se sunce polako dizalo. Nakon nekog vremena, osjetila sam podne. Sjetila sam se pravog zagorskog ručka.
Pogled mi je malo kasnije privukla šuma kroz koju smo prolazili. Nestalo je blagog vjetrića kojeg sam do malo prije osjetila. Sunce se skrilo negdje iza granja stabala.Na jednoj sam čistini ugledala spomenik žrtvama Domovinskog rata. Nesvjesno sam se prekrižila. Nakon nekog vremena, ušli smo u Sloveniju. Prolazili smo prugom nadomak planine. Nestalo je svog onog zagorskog šarma. Zadnje što sam vidjela prije negoli sam utonula u san bila je prekrasna rjeka uz koju je rasla visoka borova šuma. Je li to možda bio već i san tko zna...

Nastavak u idućem broju.



Vaša Krvavameri
K.S.

01.04.2010. u 22:40 · Ostavi komentar (17) · Isprintaj · #

Bloody Valentine

Leon.Da nikad nisam ispričala priču o dečku zvanom Leon.Meni se on sviđa već dugo.Bulo je tu i tamo (više tamo neg' tu) dana kad smo si bili ko prst i nokat.Bilo je to prije malo manje od godinu dana.A priča ko priča.On meni izjavi ljubav,ja nespremna.Doslovce nespremna za ljubav odbih ga.Ma nije to loše,bili smo mi odlični frendovi nakon toga.I evo ti maturalca.Ja misl'a priznat ću mu sve tamo kud puklo da puklo. Voljela sam ga iskreno,jako. Ali on se na tom fucking maturalcu tolko promjenio.Ne toliko sad baš ja pretjerujem.Ali su se promjenili njegovi osječaji prema meni.Šutila sam,a ljubav je čekala. A onda su došli ljetni praznici.Zeka peka ovo ono.Luka se pojavio.OK dobro sad sam shvatila da je Luka bio samo zamjena za njega(shvatili su to i moji prijatelji kad su vidjeli Lukinu sliku,ah samo bi govorali -Isti Leon-.)Ljeto je bilo dugo.Opčepoznata stvar.Evo me sada back in the school. Dobro dugo je već prošlo od povratka u školu samo ja toga nisam svjesna. Moje srce oped se zagrijalo,a on je bio još hladniji.Iz dana u dan.Stvarno mi fali njegovo prijateljstvo ,njegova toplina, njegova riječ.Sad je postao neopisivo drugačiji.Više se ne shvaćamo.Prisjećam se često kad je Riba pitala "Ljubav ili Novac" a ja i on smo u isti glas odgovorili...nemoram obješnjavati što.Znam svi se sada pitaju ako se on toliko promjenio....zašto ja nisam okrenula novi list u svome životu.Imaju dva razloga.1. Niti jednog jedinog dana nisam posumnjala u svoju ljubav prema njemu.Nimalo.Još ga volim kao i prvog dana,jebiga.2.Svi me stalno ispituju o njemu i čude se kako se nas dvoje više ne družimo,kada imamo toliko toga zajedničkog.
Fuck it.Jednostavno nemogu okrenuti novu stranicu.

Leon
U kutu sama sam
gubim ritam,a kiša,gadura, udara po prozoru
ko' da joj je svejedno.

Ljubav još osjetim, neizmjerno,jako
a ti gledaš pogledom koji govori
ti ubijaš javu, ti spajaš svijetove

Noći se jebe za mene
dolazi da mi pokvari sanje,
tiho odlazim, a ona se smije
pjevuši.



Your Bloody Lover,K.S.







20.02.2010. u 17:58 · Ostavi komentar (11) · Isprintaj · #

Oljunidisshljivowitza: Oped u vrtiću (ali kao muha ce-ce).

Pa prvo bih se ispričala zbog nepisanja postova.Neki mi je bed sa lozinkom.Valjda je nadam s sad sve uredu.
SKIJANJE
Na skijanju je bilo ludarija.Pa da počnem,da možda vas zamaram s tim,al imam neku potrebu pisat o tome.Obečavam nema nekih priča o fuficama u šopingu,il' tak neš.Sasvim jedna čudna mala pričica,ahh da istinita.

Ma sigurno se sječate onog Luke,u kojeg sam se bila zaljubila koji je mlađi od mene,pa ste mi preporučavali da progutam ponos i krenem u akciju.No nije sve tak' jednostavon,dobro bar smo napredovali.Hmmm,da na skijanje smo isli ja moji bratići,dvoje njih i (Večpoznati) Luka <3 sa mojom bakicom. Odmah smo upoznali trenere koji su fakat lludiii ljudi.Još je snama išla Milka zvana "CinCin Kleptomanka",ide na skijanje s jednom torbom a vrača se s tri.Ma kaj joj možemo mi klinci;opičena ženska.A ovo CinCin sasvim slučajno,kad smo ulazili jednom u skijašnicu neko je rekao milka i od tad smo to stalno govorili XP
A soba naša u hotelu jojojo.Kreveti za vrtičku uzrast -.-"Stalno smo mom bratiču vadili daske a on je pizdio na nas,ahh šta ćeš i sam se ponaša ko da je djete u vrtiću.
Ljubavvvvvvv <3 <3. Da kao i obićno oped sam se zaljubila u Luku (nakon par "propalih" vezica) . Ahh koji je gušt s nji se valjat u snjegu ili kartat uno do kasnih nočnih sati. Al' pogodite moj slavni mr.Ego.Ma neću o tome,nego danas sam ga pozvala u kino i sad željno išćekujem odgvor.

Žestoko je bilo i kad smo(vratimo se skijanju) otvrili ventil radiatora pa smo cjeli pod smočili,kad smo u friđ u sobi skupljali boce negdje smo ih dvadeset imali,kad je Patrik (bratić) izašo polugol iz kupaone i počeo tuć svog brata,kad smo se skijli u dubokom snjegu pa smo zapinjali ko' u priči,kad sam našopala Luku pa je skočio na mene pa smo se potukli (nakraju sam ja jela snjeg) <3,kad smo jeli najbolju pizzu u svom životu (dobro pretjerujem),kad smo gledali Pick of Destiny i trgali se Jacku Blacku,kad smo klince iz vrtića zekali pekali,kad smo neko brdašce nazvali Rock of Rock i kad smo se igrali SmackDowna na njemu (nepitajte kaj je to,šora ofkors.Znam cura sam al sam si oduvjek bila bolja s dečkima).....ahh dobri su to bili dani,savršeni.Postali smo prava mala obitelj.A nakon 7 dana rastanak je teško pao :((( Osjećaj je bio neopisiv,kao da se život ruši pred naama.A još Luka živi u ZeGeBe-u.Al preostaje nam se samo nadati da čemo ić na ljetovanje skupa.Ah,ja stvarno nisam znala kak' ću funkcionirat kad se vratim doma u svoj gradić.Nakraju je sve ispalo dobro;ok malo sam pričala po Zagrebački (od luke sam pokupila što,dali,gdje si bio ;bla bla), i neke spike od frendica su mi se činile ultra čudne....al' preživih i to.

Znam da vam se možda neće dat' čitati ovo,al opraštam.Morala sam jednostavno očistiti mozak. Ahhh samo znam da smo ludddiii ko da nas je ubola muha ce-ce.

K.S. ili ti muha ce-ce

22.01.2010. u 21:03 · Ostavi komentar (11) · Isprintaj · #

Oljunidisshljivowitza: Smrt

Da danas definitivno nisam mislila pisat blog.Nisam planirala da tako kažem.Da ja stalno planiram.NE nisam kontrol frikuša.

,,S ovu stranu ostaju pitanja,s onu se sluti odgovor"
To jutro kada sam ustala još pomalo umorna,to se jutro činilo sasvim drugačie od svih do sada. Svako je jutro isto na neki način.Čim bih otvorila oči,svjetlost bi počela strujati mojim tjelom.Osječala bih se sigurno i zaštičeno.Ovog jutra,nije se dogodilo ništa slično.Otvorila sam oči. Bilo je hladno. Navukla sam pokrivač,stisnuvši se uza zid. Mrak je hujao sobom.Pogledala sam na sat,nisam bila sasvim sigurna da li je jutro.Sat je to na žalost potvrdio.Ustala sam i otišla do prozora.Prizor koji sam vidjela ne može se opisati. ,,Smrt",rekla sam tiho sama sebi.Vani je bilo toliko mračno,sivo,zastrašujuće da je to bila rječ koja mi je prva pala na pamet.Upalila sam svijetlo. Nisam se osječala ništa bolje.Sada je u sobi bilo mutno.Magla se spustila na gradić.Zamotana u deku,sjela sam za stol.Misli o smrti su me zatrpale.Nikada o tome nisam puno razmišljala.A tog jutra,pitanja koja sam sama sebi postavljala,činila su se toliko bliža.Shvatila sam koliko toga doznajemo o životu,ali tek nakon smrti.Prije je smrt bila nešto nepojmljivo za mene,a sad,kao da se uvukla u mene.Teška srca,tog jutra morala sam je pustiti da uđe u mene,zato što ju niti jedan čovjek ne može izbjeći. Ona je dio svakodnevice,pomirili se mi s time ili ne. Iz razmišljanja me prekinulo nešto,nešto što sam dugo čekala.Bilo je to sunce.Toplina je razorila hladan zrak.Magle više nije bilo.Ja sam se osječala ugodno.Rješila sam se pitanja koje me oduvjek mučilo.Ali nemogu vam reči,jer svatko svoje pitanje mora odgonetnuti sam.

Ovaj sam tekst pisala za školu pa je malo uštogljenički napisan,al' meni se viđa,a i profesoru.
Do idučeg posta
K.S. Oriđiđi

10.11.2009. u 19:17 · Ostavi komentar (15) · Isprintaj · #